Škola

Roditeljski od dva sata. Moglo je stati u jednu poruku.

Dijete ima sedam predmeta domaće za sutra. Devet mu je godina.

Platio sam sve što je traženo. Knjige, radne, izlete, fotografije, cvijeće za kraj godine, poklon za razrednicu. Onda su tražili i za zavjese. Nisam se bunio zbog para nego zbog toga što niko nikad ne pita može li se. Samo se pošalje poruka u grupu i računa se da hoće.

Dijete se vratilo iz škole, spustilo ranac i otišlo u sobu bez riječi. Pitao sam kako je bilo, kaže dobro. Pitao sam još jednom uveče, kaže isto. Ne znam šta se desilo i ne znam kako da pitam a da ne bude gore. Ovo me pojelo više od svega ostalog danas.

Ispit iz predmeta koji nikad neću koristiti. Onaj koji bi mi trebao je izborni, pa nema dovoljno prijava.

Dijete donijelo peticu i reklo da je bilo lako. Nisam mu vjerovao. Bilo je tačno.

Profesor kaže da je gradivo lako, pa ga objašnjava tri puta i sam se zbuni na drugom.

Sedam domaćih. Za sutra.